warning: Parameter 1 to profile_load_profile() expected to be a reference, value given in /home/inicijat/public_html/includes/module.inc on line 476.
Trzavice nadolazećeg desetljeća

EU – Divovska birokracija bez države

Nakon što je svojom knjigom „The Next 100 Years” izazvao veliku pažnju i stekao nemali ugled u stručnim krugovima i javnosti, američki stručnjak za geopolitiku George Friedman svojom se knjigom „The Next Decade” upustio u naizgled manje ambiciozan, ali utoliko intrigantniji pothvat prognozirajući razvoj globalnih političkih događaja u nama još dohvatljivom – i utoliko zanimljivijem – vremenskom horizontu.

Već na prvi pogled vidljivo je da Friedmanova predviđanja „masivne tranzicije” u sljedećem desetljeću odudaraju od konvencionalne mudrosti. Iako je to danas teško zamisliti, ratovi u islamskim zemljama jenjavat će; naučit ćemo živjeti s terorizmom, a promjene u tehnologiji i energetici krenut će neočekivanim smjerovima. Sjedinjene Države će „u šahovskoj igri makijavelističkih nijansi” krenuti prema dogovoru s Iranom, dok će Kina biti suočena s krizom koja je već sada na pomolu. Temeljite promjene dogodit će se i u odnosu Sjedinjenih Država i Izraela, a to će razdoblje biti i u znaku uspona Rusije kao velesile. Na ekonomskom planu u svijetu će prestati doba financijskih kriza i nastupiti vrijeme u kojem će glavni problem biti nestašica radne snage. Za Ameriku je, opet, najvažnije da u ovom tranzicijskom desetljeću shvati i reagira na činjenicu da su Sjedinjene Države postale imperij modernog svijeta.

Europski povratak u povijest

U tom kontekstu vjerojatno će našeg čitatelja najviše zanimati što čeka Europu, točnije Europsku Uniju kao organizaciju kojoj se, uz goleme napore i žrtve, pod svaku cijenu nastojimo pridružiti. Ovaj „povratak Europe u povijest” Friedman počinje ukazivanjem na činjenicu da je drugi svjetski rat, osim što je fizički devastirao Europu, dokrajčio i europska carstva koja su prije 1914. Europu činila središtem svijeta. Umjesto toga, ona je od središta svjetskih imperija postala potencijalnim bojištem za treći svjetski rat. Središnja preokupacija iz doba Hladnog rata bila je ta da bi sovjetsko ljudstvo i prirodni izvori, uz europski industrijalizam i tehnologiju, mogao stvoriti silu potencijalno veću od Amerike. Strahujući za svoje interese, Amerika se usredotočila na to da Rusiju zadrži na njezinoj periferiji, uključujući tu i Europu.

Tako su se pojavila dva problema koji će, prema Friedmanu, biti scena za buduće događaje u sljedećem desetljeću. Prvi se odnosi na ulogu Njemačke u Europi, koja se još od vremena njemačkog ujedinjenja u 19. stoljeću svodila na to da započinje ratove. Drugi je – opadanje europske moći. Potkraj 1960-ih nijedna europska zemlja osim Rusije nije imala globalni karakter. Sve ostale svedene su na regionalne sile u području u kojem je njihova zajednička snaga neznatna prema moći Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država. A ako je Njemačka trebala naći novo mjesto u Europi, tada je i Europa trebala naći novo mjesto u svijetu.

U Njemačkoj su shvatili da je njihov osnovni problem uloga neovisnog igrača zarobljenog između dvije potencijalno neprijateljske sile. Prijetnja od strane Sovjetskog Saveza je dana, no ako bi Njemačka mogla redefinirati svoje odnose s Francuskom, tada više ne bi bila ukliještena s obje strane. Stoga je rješenje za Njemačku bila integracija s ostatkom Europe, posebno s Francuskom. S druge strane, za Europu u cjelini integracija je kao rješenje bila predodređena – s jedne strane zbog sovjetske prijetnje, a s druge zbog pritiska od strane Sjedinjenih Država. Američka se strategija sastojala u tome da organizira svoje europske saveznike tako da se u slučaju potrebe mogu braniti, jamčeći njihovu sigurnost vlastitim trupama stacioniranim na kontinentu. Tako su konvencionalne snage organizirane u obliku zajedničkog zapovjedništva u okviru Sjevernoatlantskog saveza, čime je nastala multilateralna i zajednička obrambena snaga za Europu pod kontrolom Sjedinjenih Država. Amerikanci su na Europsku Uniju gledali kao na potporanj NATO-u, dok su Europljani na nju gledali ne samo kao na način poratne obnove nego i za iznalaženje mjesta za sebe u svijetu u kojem su u najboljem slučaju bili reducirani na status regionalne sile. Tako se možda, ako uopće, moglo vratiti dio izgubljene moći u nekom obliku federacije kao jedinog načina stvaranje nekakvog balansa između Europe i dviju supersila. Takva je federacija riješila njemačko pitanje putem integracije u Europu, uklapajući iznimni gospodarski potencijal Njemačke u europski sustav. Jedno od ključnih pitanja u sljedećih deset godina jest hoće li Sjedinjene Države i dalje gledati na Europu na isti način.

Europska Unija stvorena je Maastrichtskim ugovorom iz 1992., ali je njezin koncept zapravo stari europski san. Njegove prethodnike treba tražiti u ranim 1950-im godinama u Europskoj zajednici za ugljen i čelik, inače usko definirane organizacije čiji su čelnici već tada govorili o njoj kao temelju za europsku federaciju. Pri tome je neobično važna koincidencija da dok je
ideja o europskoj integraciji nastala u vrijeme Hladnog rata, ona se pojavila kao odgovor na njegov kraj. Na zapadu je sveprisutnost NATO-a i njegove kontrole obrane i vanjske politike naglo popustila. Na istoku je pad Berlinskog zida i raspad Sovjetskog Saveza doveo do izlaska suverenih nacija iz sjene. U tom trenutku, kad je Europa vratila svoju izgubljenu suverenost, sada ju je tek trebalo definirati.

No osim što je svrha EU bila integrirati Njemačku u Europu i tako ukloniti prijetnju rata, druga je bila stvaranje sredstva za reintegraciju istočne Europe u europsku zajednicu naroda. Tako se EU iz institucije Hladnog rata pretvorila u posthladnoratovsku instituciju sa zadaćom povezivanja oba dijela Europe. K tomu se na nju gledalo kao na korak k vraćanju Europe na njezinu raniju poziciju globalne sile – ako već ne kao pojedinačnih država, a ono barem kao kolektivnog entiteta koji je ravan Sjedinjenim Državama. No s tom ambicijom počinju neprilike Europe.

Kriza starog kontinenta

Gledajući u nadolazeće desetljeće vidimo da se delikatni balans moći stvoren kako bi obuzdao Njemačku počinje urušavati – ne toliko zbog toga što to Nijemci hoće nego zbog toga što su se okolnosti naglo promijenile. To je urušavanje započelo za vrijeme financijske krize iz 2008. Njemačka je bila jedna od vodećih ekonomskih sila još od 1960-ih, kada se njezin zapadni dio uspješno oporavio od devastacije drugog svjetskog rata. Slom komunizma u 1989. prisilio je imućni zapad da integrira osiromašeni istočni dio zemlje. No iako je to bilo bolno, u sljedećem desetljeću Njemačka je uspjela apsorbirati taj siromašni ostatak, ostajući najjača država u Europi, zadovoljna s ekonomskim i političkim ustrojem Europske Unije. Bila je njena vodeća sila, ali nije imala ni želje niti potrebe za daljom dominacijom.

Kada je, međutim, izbila financijska kriza iz 2008., Njemačka je oštećena kao što su to bile i druge zemlje, ali je bila dovoljno jaka da se nosi s tim šokom. Prvi val devastacije bio je najjači u istočnoj Europi, području koje se tek odnedavna otrglo sovjetskoj dominaciji. Bankarski sustav mnogih od tih zemalja stvorile su ili kupile zapadnoeuropske zemlje, posebno banke iz Austrije, Švedske i Italije, no i neke njemačke banke. U jednoj od tih zemalja, Češkoj Republici, 98 posto bankarskog sustava bilo je u vlasništvu drugih europskih zemalja. Kako je EU primila mnoge među tim zemljama – Češku, Poljsku, Slovačku, Mađarsku, Rumunjsku i Bugarsku, kao i baltičke zemlje Latviju, Litvu i Estoniju – izgledalo je da zbog toga ne treba brinuti. No iako su te istočnoeuropske zemlje bile članice EU-a, one su još uvijek imale vlastite valute. Te valute nisu samo bile slabije od eura, nego su imale i više kamatne stope.

No, istočnoeuropske zemlje bile su u čudnom položaju zbog toga što umjesto da njihove banke kontroliraju domaće vlasti, one su bile pod stranom kontrolom i kontrolom EU-a. Zemlja koja ne kontrolira vlastiti financijski sustav u velikoj je mjeri izgubila svoj suverenitet. Upravo to ukazuje na buduće probleme Unije. Snažnije članice, poput Njemačke, zadržale su i ojačale svoj suverenitet za vrijeme krize, dok su one slabije vidjele kako se njihov suverenitet topi. Taj debalans treba ispraviti u nadolazećem desetljeću.

Budući da je Europska Unija jedinstven gospodarski entitet i kako su istočnoeuropske zemlje imale malo resursa i ograničenu kontrolu nad svojim vlastitim bankama, očekivalo de da će zdravije članice Europske Unije spašavati istočne banke. To se očekivalo ne samo na istoku, nego i u drugim zemljama koje su investirale ondje. Njemačka je imala najjače gospodarstvo i bankarski sustav, pa se i očekivalo da će preuzeti vodstvo. No Nijemci su ustuknuli, ne želeći se upuštati u spašavanje istočne Europe. Za to je trebalo suviše mnogo novca, a Nijemci jednostavno nisu htjeli podnijeti taj teret. Umjesto toga, nagovorili su istočnoeuropske vlade da se za pomoć obrate Međunarodnome monetarnom fondu. To bi smanjilo teret kako Njemačkoj tako i Europi, ublažavajući njihovu odgovornost prilozima Amerikanaca i ostalih članica MMF-a. Taj ishod krize iz 2008. jasno je pokazao kako je Europa daleko od toga da bude jedna zemlja. Ukazao je i na činjenicu da je Njemačka najvažniji donositelj odluka u Europi. Da je Njemačka htjela pomoći, Europa bi pomoć i dobila.

Europski vrtlozi nisu iščezli

No, financijski vrtlozi nisu prestali ni tu. Kada je recesija pogodila Europu, pali su porezni prihodi, a zaduživanje za socijalne potrebe poraslo je. Neke su se zemlje našle u velikom škripcu, pri čemu su njihove nevolje povećali domaći politički pritisci. Za one koji su koristili euro, neka od osnovnih sredstava za rješavanje problema nisu postojala. Prilagođavanje vrijednosti vlastite valute jedan je od osnovnih mehanizama za upravljanje recesijom, no zemlje poput Grčke nisu kontrolirale vlastitu valutu – nisu je čak ni imale. Ta asimetrija moći pretvorila je EU u bojno polje. Njemačka nije htjela prihvatiti odgovornost za spašavanje slabijih zemalja, no slabije zemlje nisu imale punu kontrolu nad svojim gospodarstvima, a time ni nad vlastitom sudbinom. Stoga se i postavlja pitanje, može li EU, posebno u svjetlu europske povijesti, izdržati tu centrifugalnu silu. Odgovor na to pitanje ovisi o tome što će učiniti Nijemci. Euro služi nizu zemalja na različitom stupnju razvoja, kao i u različitim dijelovima gospodarskog ciklusa, a valutna politika koja pomaže jednoj zemlji nužno ne pomaže i drugoj. Očito je da je Europska središnja banka više brinula o stanju njemačkog gospodarstva nego o nekoj maloj zemlji, a to utječe na ocjenu onoga što treba učiniti.

Vrijednost nekog političkog subjekta jest u tome kako upravlja različitostima. Kriza iz 2008. dovela je do izbijanja na površinu svih neriješenih pitanja, a s njima i nacionalizma koji je federacija trebala pokopati. Taj je nacionalizam povremeno postajao politički prilično snažan. Većina Nijemaca protivila se pomoći Grčkoj, a većini Grka stečaj je bio draži od pokoravanja uvjetima EU-a, koje su držali njemačkima. Situacija se smirila nakon što je financijska kriza popustila, no u 2010. moglo se dobiti uvid u snage koje su ključale ispod europske bonace.

Europska Unija neće nestati, bar ne u sljedećih deset godina. Osnovana je kao zona slobodne trgovine i takvom će ostati. No ona se neće razviti u multinacionalnu državu koja bi mogla igrati značajniju ulogu na
međunarodnoj sceni. Među njezinim državama članicama nema dovoljno zajedničkog interesa za sudjelovanje u stvaranju vojne moći, a bez nje nema uvjerljive političke snage. Europljani su dvojili između nacionalne suverenosti i europskog rješenja gospodarske krize. Izazov europskom jedinstvu od strane financija još intenzivnije koči vojnu integraciju. Tako sada imamo europsku birokraciju, ali ne i europsku državu. S druge strane, nije izvjesno da će mnoge kontrolne mjere koje EU sada ima preživjeti ovo desetljeće. Kako su manje zemlje već otkrile, te im kontrole nanose ozbiljnu štetu. Njima se upravlja putem sustava koji je u rukama većih zemalja. Za građane većih zemalja djelovanje na stvaranju političkih koalicija da pomognu drugim zemljama koje su u teškoćama nipošto nije atraktivno. Devalvacija valute mnogo je jednostavniji način za pojeftinjenje izvoza i poskupljenje uvoza nego poboljšavati gospodarsku učinkovitost. No Grčka, na primjer, nije imala ovu opciju, jer nije imala vlastitu valutu.

Nema sumnje da će tijekom sljedećih godina ozbiljna ekonomska ograničenja postojati i dalje. Nevolje koje otuda proizlaze neće biti niti nečuvene niti nesavladive – ali će ostati čimbenikom koji će različitim zemljama činiti različite probleme. Sigurno je da će ekonomski pritisci izazivati nesuglasice među pojedinim zemljama i postavljati ozbiljna pitanja u vezi s prednostima jedinstvene valute. Nema sumnje da će Europska Unija preživjeti, ali bilo bi veliko iznenađenje kada neke zemlje ne bi izašle iz nje, dok bi druge postavljale ograničenja u pogledu stupnja do kojeg će prepustiti kontrolu briselskim birokratima. Vrhunac plime europske integracije već je dostignut. Kako u sljedećih deset godina nastupa oseka, ono što će najviše doći do izražaja jest moć Njemačke.

Ponovni uspon Njemačke

Njemačka je rođena iz rata s Francuskom i dvaput je poražena nakon napada na Francusku. Njezin poslijeratni stav bio je da se gospodarski tijesno poveže s Francuskom i postane novom osovinom Europe. No dok su njemački vojni porivi potisnuti u pozadinu, problem dinamike moći ostaje i dalje. Ako se Francuska i Njemačka budu držale zajedno, one će ostati europskim središtem privlačnosti. No ako se Francuska i Njemačka sukobe, taj će sudar razderati tkivo Europe, prepuštajući učlanjenim zemljama da se podijele i prestroje u nekoj novoj konfiguraciji.
Iz ove jednadžbe zbog niza povijesnih, geografskih i ekonomskih razloga treba izostaviti Britaniju. Kanal La Manche oduvijek je omogućavao Britaniji da se povuče i u Europi djeluje selektivno. Iako je Europa najveći trgovinski partner Britanije, njezin su glavni partner Sjedinjene Države. Stoga se britanska strategija sastoji u tome da se vojno svrsta uz Ameriku, ako ni zbog čega drugoga onda zato što joj je ideja o vojnoj dominaciji Njemačke i Francuske nepodnošljiva. Zato će i u sljedećem desetljeću Britanija osiguravati svoje pozicije na sve strane, ali uvijek naginjući anglosaksonskom bloku i kulturi.

I francusko-njemačka osovina ima svoje probleme, jer postoje dva područja za stvaranje napetosti među njima. Prvo je ekonomsko: Njemačka je u fiskalnom pogledu mnogo discipliniranija od Francuske, što znači da su te dvije zemlje rijetko kada u suglasju kada je riječ o financijskoj suradnji. Drugo se područje odnosi na obrambenu politiku. Francuzi su, a naročito degolisti, oduvijek gledali na Europu kao na kontru prema Sjedinjenim Državama, što bi zahtijevalo obrambenu integraciju Europe, što bi opet neizbježno značilo vojnu snagu pod francusko-njemačkom kontrolom. Nijemci, naravno, cijene ono što donosi integracija s Francuskom i Europom, ali ne žele se baviti francuskim ekonomskim problemima ni stvaranjem europske vojne sile suprotstavljene Amerikancima. Jednostavno im se ne da nositi terete prvog i rizike drugog.

Prekoatlantska proturječja

Nijemci su suočeni s još jednim problemom, a taj je da su se opet, zahvaljujući velikim dijelom financijskoj krizi i američkom ratu u Iraku, njihovi odnosi sa Sjedinjenim Državama ohladili. Njemačka je zemlja izvoznica, a Sjedinjene su Države njihov značajan izvaneuropski kupac. Obamina je administracija napravila poticajan paket da bi američko gospodarstvo izvukla iz recesije, no Nijemci takve mjere nisu poduzimali. Umjesto toga oni su se pouzdavali u to da će američki poticaji stvoriti potražnju i za njemačkim proizvodima. To je (bar s američkog stanovišta), značilo da su se Sjedinjene Države uvalile u dugove dok su Nijemci dobili besplatan poklon. Nijemci su također htjeli da Amerikanci sudjeluju u spašavanju europskih zemalja putem MMF-a. No, osim tih dvaju fundamentalnih ekonomskih neslaganja među dvjema zemljama, tu je i jedan važan geopolitički razlaz. Već smo vidjeli da Amerikanci imaju znatne probleme s Rusima, no Nijemci nisu napravili ništa kako bi im u tome pomogli. Osim averzije prema započinjanju još jednog hladnog rata, Nijemci ovise o Rusiji za velik dio svojih energetskih potreba. U stvarnosti, oni trebaju rusku energiju više nego što Rusi trebaju njemački novac.

Američki odnosi s Rusijom i Njemačkom kolebat će se tijekom sljedećih deset godina, ali možemo anticipirati i jedan globalni pomak. Kakva god bila opća klima, sve veća prisutnost Rusije na istoku europskog poluotoka ugrožava američke interese. Osim toga, što više Sjedinjene Države vide kako ih njihovi globalni interesi guraju u ratove na mjestima poput Afganistana, to će Njemačka sve više nastojati distancirati se od svog saveznika iz Hladnog rata. Što je viši stupanj američke zabrinutosti zbog Rusije, to će veća biti distanca između Njemačke i Amerike. Šezdesetpetogodišnji odnosi koji su započeti na kraju drugoga svjetskog rata neće preživjeti nadolazeće desetljeće nepromijenjeni.

Njemačka si može dozvoliti distanciranje od Amerike, djelomično i zbog toga što je njezin tradicionalni problem ukliještenosti s obje strane nestao te što ima tijesne i prijateljske odnose s Francuskom. Njemačka više ne graniči s Rusijom, jer ima Poljsku kao amortizer. Njemačkoj je potreban zemni plin kojeg Rusija ima u izobilju, a Rusi trebaju tehnologiju i stručnost koje može ponuditi Njemačka. K tome će znatan pad brojnosti stanovništva uskoro pogoditi njemačke industrijske pogone, kada oskudica radne snage zajedno sa starećim stanovništvom bude stvorila formulu za ekonomsku katastrofu. No, čak i uz vlastito posustajanje Rusija će imati višak radne snage koji Njemačka može koristiti, bilo putem doseljavanja ruskih radnika, bilo putem izmještanja proizvodnje u Rusiju. Jedini način kompenzacije opadanja broja stanovništva jest poticanje doseljavanja, no doseljavanje i nacionalni identitet u Europi su u raskoraku.

Središte i periferija

Ako Njemačka ne bude željela dovesti radnike u svoje tvornice, može izmjestiti tvornice tamo gdje se radnici nalaze. I Rusiji se smanjuje stanovništvo, ali kako ima tako slabo gospodarstvo usredotočeno na primarne sirovine, još uvijek ima viška radne snage, što znači nezaposlenih ili nedovoljno zaposlenih ljudi. Ako Rusi požele krenuti dalje od pretežnog izvoza energije i žitarica te razviti modemu industrijsku ekonomiju trebaju tehnologiju i kapital, a Nijemci imaju i jedno i drugo. Nijemci žele radnike kojima će ekipirati svoje tvornice. Njemačka poduzeća svih vrsta već su duboko angažirana u Rusiji, pridonoseći novoj realnosti odnosa između Moskve i Berlina, koji će uskoro biti stup Europe, dinamičniji ako već ne i značajniji od ostalih odnosa obiju zemalja.

Uz Francusku za njemačkim leđima – vezanu ekonomskim interesima – Rusija će se približiti središtu Europe, unoseći novu dinamiku u EU. Napetosti između središta i periferije već su prisutne. Središte čine Njemačka, Francuska, Nizozemska i Belgija kao industrijsko središte Europe. Periferiju čine Irska, Španjolska, Portugal, Italija, Grčka i istočna Europa. Te manje zemlje, još u ranim fazama gospodarskog razvoja, trebaju blaže mjere monetarne politike nego njihovi napredniji susjedi, pa će zato biti izloženije nestabilnosti.

U međuvremenu je Francuska osigurala svoje pozicije predstavljajući se istodobno kao sjevernoeuropska i mediteranska sila, i to do te granice da razmatra mogućnost stvaranja mediteranske unije usporedo s EU-om. Prema francuskoj koncepciji to bi uključilo zemlje južne Europe, sjeverne Afrike, Izrael i Tursku. U načelu to je atraktivna ideja, no u stvarnosti je razlika u razvojnim fazama između Libije i Italije tako velika da je prema njoj razlika između Njemačke i Grčke zanemariva. Ipak, treba očekivati da će Francuzi nešto poduzimati na Mediteranu nastojeći kompenzirati to što je na sjeveru mlađi partner Njemačkoj.

Njemačkoj je nelagodna uloga u koju je gurnuta u vrijeme krize 2008.- 2010. Kako Nijemci preispituju svoj interes na periferiji EU-a, periferne zemlje postavljaju pitanja o prednostima integracije s Njemačkom. Žale zbog gubitka kontrole nad velikim dijelom svojih gospodarstava kao što je bankarski sektor, poglavito kada se od njih očekuje da se snađu sami ako izbije kriza. To što se od onih na periferiji očekuje da održe svoja gospodarstva s pomoću monetarne politike skrojene za središte, stvara dodatne pritiske na obje strane.

Stara periferija, od Grčke do Irske, čvrsto je usredotočena na ekonomiju. Nova periferija, intermarium, posebno Poljska – ozbiljno je zabrinuta zbog Rusije. Kao što smo vidjeli, Poljskoj je posebno nelagodno to što je neutralni odbojnik između Njemačke i Rusije, što tijekom povijesti za nju nikad nije bilo dobro. S tim je poretkom jednako nezadovoljna i Britanija. Ujedinjeno bi Kraljevstvo moglo živjeti uz osovinu Pariz-Berlin tako dugo dok joj se suprotstavljaju Sjedinjene Države, s tim da Britanija bude balansirajuća točka u sredini. No, uključivanje Moskve daje preveliku težinu europskom kopnu, a time i izazove komercijalnim i strateškim interesima Britanije.

Kako bude teklo nadolazeće desetljeće, Njemačka će vratiti svoje mjesto na sjevernoeuropskoj nizini, no ovoga puta u savezništvu sa svojim povijesnim neprijateljima, Francuskom i Rusijom. Zemlje na staroj periferiji bit će prepuštene traženju svog puta kroz neprilike , ali će središte aktivnosti biti nova periferija – istočna Europa. Europska će Unija i dalje funkcionirati, kao i euro, ali će EU teško biti organizacijski temelj Europe uz toliko centrifugalnih sila.

Američka kočnica njemačko-ruskom savezu

Prilično značajan politički propust nakon sloma komunizma jest to da Sjedinjene Države nikada nisu osmislile strategiju prema Europi. To će se ubrzo promijeniti. Tijekom 1990-ih su Sjedinjene Države pretpostavljale da imaju zajedničke interese s Europljanima – ali ta pretpostavka nikada nije bila testirana tijekom povoljnih okolnosti tog desetljeća. Nastajanje EU-a se nikad nije držalo izazovom Sjedinjenim Državama, nego tek kao prirodna evolucija koja nije stvarala probleme. No kada je Amerika krenula u izvanredne akcije poput one u Afganistanu i Iraku, stvari su se počele mijenjati. Amerikanci su željeli veću neposrednu vojnu pomoć u Afganistanu no što su je dobili i bar političku podršku za rat u Iraku. Nisu dobili ni jedno ni drugo.

Geografija otkazivanja podrške Americi iznimno je zanimljiva. Europsko središte, s iznimkom Nizozemske, oprlo se Sjedinjenim Državama. Veći dio periferije – posebno zemlje intermariuma – podržale su Sjedinjene Države, barem na početku. Mnoge zemlje koje su se složile sa Sjedinjenim Državama to su učinile ne zato što su istinski podržavale američke akcije, nego zbog nelagode prema francusko-njemačkom bloku. Nisu željele biti samo podložne članice Europe, držeći Sjedinjene Države važnom protutežom Francuzima i Nijemcima.

Napetosti između Sjedinjenih Država i Francuske mijenjale su se, no čak i nakon što je Barack Obama stupio na dužnost, Nijemci su bili odlučni u pogledu konfrontacije s islamom.

Nisu više voljeli Obamino upravljanje sukobom nego ono Bushevo, i nisu željeli biti uvučeni u njega. Sada je postalo očito da Sjedinjene Države i francusko-njemački blok imaju različite interese. Teško je zamisliti da bi Amerikanci mogli uvjeriti Nijemce da se vrate na svoje prijašnje odnosa sa Sjedinjenim Državama, ili da Njemačka uvjeri Sjedinjene Države da budu
indiferentne prema usponu Rusije. U sljedećih deset godina idealno bi rješenje za Amerikance bilo razbijanje francusko-njemačkog bloka, pa bi predsjednik trebao poraditi na tome da otvori što veći jaz između te dvije zemlje. Ipak, to ne može biti temeljem njegove strategije. Sjedinjene Države mogu malo toga pružiti Francuskoj, dok im odnosi s Njemačkom pružaju sigurnost i ekonomske prednosti.

Sjedinjene će se Države morati usredotočiti na to da ograniče moć centra i istodobno raditi sve kako bi kočile rusko-njemački savez. Drugim riječima, morat će primijeniti načelo ravnoteže snaga na isti način na koji je to činila Britanija. Te dvije zemlje imaju zajedničke ekonomske interese i obje su pomorske zemlje ovisne o Atlantiku. Geografski položaj koji je pogodovao Britaniji, sada mogu iskoristiti Sjedinjene Države uz trajne koristi za Britaniju. Za uzvrat, Britanija je za Sjedinjene Države saveznik unutar Europske Unije kao i platforma za utjecaj na druge zemlje na atlantskoj periferiji od Skandinavije do Iberije, s kojima Britanija ima tijesne političke i trgovačke veze. One uključuju Švedsku, Dansku i Nizozemsku. U nadolazećem desetljeću američka i britanska nacionalna strategija u velikoj će mjeri biti sukladne.

Štogod Sjedinjene Države poduzimale na periferiji Europe, pitanje Njemačke ostaje daleko najvažnije i u sljedećim će godinama dominirati vanjskom politikom mnogih zemalja. Sjedinjene Države se moraju kloniti toga da izgledaju kao njemački protivnici ili ravnodušne prema Europi. Ne smiju napustiti NATO, bez obzira na njegovu neučinkovitost, nego moraju postupati s poštovanjem prema multilateralnim institucijama kao i svim europskim zemljama kao da su značajne sile. Drugim riječima, Sjedinjene Države moraju u Europi stvarati osjećaj normalnog stanja, kako se periferne zemlje ne bi otjeralo u francusko-njemački tabor. Ako Sjedinjene Države prerano zaoštre stanje do krize, samo će ojačati njemačku poziciju u regiji. Inherentna napetost između Njemačke i Francuske i drugih europskih zemalja sazrijet će sama po sebi. Za Sjedinjene Države nije potrebno požurivati stvari, jer pod pritiskom je Njemačka, a ne Amerika.

Razvijanje odnosa s pojedinim europskim zemljama može izgledati slučajno, ali ono je bitno za jačanje predodžbe o Sjedinjenim Državama kao benignoj zemlji koja je zadovoljna sa svime što Njemačka čini. No neke su zemlje za američke interese doista važne. Danska kontrolira ruski izlaz na Atlantik i omogućuje Amerikancima ulaz u Baltik. Italija ima značajno gospodarstvo i stratešku poziciju na Mediteranu. Norveška je uvijek bliža Britaniji nego ostatku Europe. Dobri odnosi s Turskom pružaju Sjedinjenim Državama opcije na Balkanu, na Kavkazu, središnjoj Aziji, Iranu i u arapskom svijetu. Nijemci i Francuzi gledaju na Sjedinjene Države s visoka kao na nesofisticirane. Tijekom sljedećih deset godina Sjedinjene bi Države tu predodžbu trebale iskoristiti i povući korisne poteze uz neke koji izgledaju arbitrarno. Trebaju učiniti sve da uvjere Nijemce, a možde i Francuze, da Sjedinjene Države djeluju nepovezano.

Ti odnosi nisu sami sebi svrha – oni su krinka za krucijalni dobitak u obliku Poljske i intermarium (Slovačku, Mađarsku i Rumunjsku) koje čine geografsku podlogu za kočenje Rusije. Američka strategija tu opet mora biti svjesno prijetvorna. Ona mora uljuljati Europu u uvjerenje da se Sjedinjene Države približavaju zemljama koje to žele, a među njima su Poljska, ostatak intermariuma i Baltik. Svaka pomisao da Sjedinjene Države žele izravno blokirati Njemačku ili izazvati krizu s Rusijom izazvat će protuakciju u Europi, koja bi periferiju opet mogla otjerati prema centru. Europa u cjelini ne želi biti uvučena u konfrontaciju. No, istodobno je želja da ima alternativu osovini Pariz-Berlin-Moskva snažna, i ako su troškovi maleni, periferiju će privući Sjedinjene Države – ili Britanija – kao alternative. Sjedinjene Države moraju pod svaku cijenu spriječiti stapanje Rusije i europskog poluotoka, jer bi to stvorilo silu koju bi Sjedinjene Države teško mogle obuzdati.

prof. dr. Uroš Dujšin

Ovaj članak dio je naše publikacije "Perspektive". Cijelo izdanje pročitajte na www.inicijativa.com.hr/publikacije