warning: Parameter 1 to profile_load_profile() expected to be a reference, value given in /home/inicijat/public_html/includes/module.inc on line 476.
Lokalni okviri globalne krize

Keynes drugi put među Hrvatima

White i Keynes

Kriza koja je potkraj 2008. počela harati svijetom a danas trese i Hrvatsku nikako ne posustaje. “Kolovoz je za svjetsku privredu bio mjesec živčanih slomova. Rujan i listopad neće biti bolji” – konstatira londonski The Economist od 3. rujna. A Cristine Lagarde, nova šefica MMF-a, potkraj kolovoza izjavila je da svjetska privreda ne raste dovoljno brzo, da se suočava s brojnim rizicima na putu oporavka, te da je ovo ljeto pokazalo da se nalazimo “u opasnoj novoj fazi.” Kolika je zabrinutost zbog težine i ustrajnosti krize pokazuje i nedavno izneseni prijedlog Scotta Sumnera s američkog sveučilišta Bentley, koji predlaže da centralni bankari umjesto stope inflacije svoje akcije zasnivaju na – zadanom kretanju nominalnog BDP-a. Kvragu i inflacija, nama treba rast!

Posljedica toga bilo je traženje spasa u promjeni doktrine ekonomske politike. Od krize s početka 1970-ih godina svijetom je dominirala teorija monetarizma Miltona Friedmana i vjere u svemoć tržišnog mehanizma. No potkraj 2008, kada je anarhija zbog pretjerivanja u deregulaciji izazvala sadašnju krizu, konvencionalna mudrost ekonomista počela se vraćati ideji o potrebi državnog aktivizma. Izgledalo je kao da John Maynard Keynes nakon puna četiri desetljeća u očima sve većeg broja ekonomista opet postaje “a very great Englishman” kao u vrijeme kada je tako nazvan u nekrologu londonskog Timesa.

Stvari su, međutim, ipak kompliciranije – pri čemu sve počinje već od dijagnoze uzroka krize. Svatko tko je pratio dosadašnje rasprave o sadašnjoj krizi mogao je primijetiti da o njenoj prirodi postoje bar tri različita mišljenja. Prema prvom, radi se o bankarskoj i financijskoj krizi, u kojoj je bitno očuvati povjerenje u banke i ponovno uspostaviti međubankarske financijske tokove. Ne iznenađuje da, već zbog svoje profesionalne orijentacije, to gledište zastupaju čelnici važnih financijskih institucija (Ben Bernanke, MMF, Jean-Claude Trichet). Iz njihovih izjava može se iščitati očekivanje da će nakon naglog pada uskoro uslijediti jednako nagli oporavak (“V-shaped curve”) kao rezultat injekcija astronomskih iznosa pomoći bankarskom sistemu. U Americi to je načinjeno Fedovim otkupom obveznica (tzv. “quantitative easing”) a u Europi otkupom grčkih, španjolskih i talijanskih obveznica.

Nepoznanica sutrašnjice

Prema drugom, glavni je problem konjunkturna kriza izazvana nelikvidnošću i padom efektivne potražnje, koja zbog toga zahtijeva neki oblik upravljanja potražnjom, pretežno putem fiskalnih poticaja. To, u suštini kejnezijansko gledište, zastupali su uglavnom makroekonomisti (American Economic Association, Paul Krugman) koji računaju da je duže razdoblje oporavka (“U-shaped curve”) prvenstveno rezultat sporog oživljavanja potražnje zabrinutih i prezaduženih potrošača te problema s osiguranjem dovoljno jakih fiskalnih poticaja. Tu se poduzelo što se znalo. No nato se postavlja pitanje svih pitanja – zašto poduzete mjere ne daju bar nekakve rezultate, nego je – kako je već navedeno – stanje i dalje kritično, ako ne i gore? Nije li možda intervencionistička receptura omanula?

Ne vidi se kraj nevoljama

Napokon, u treću bismo skupinu mogli svrstati one koji gledaju na krizu kao nepoznanicu, pa joj, kao npr. Nouriel Roubini, ne vide kraja (“openended curve”). Izgleda nam da je ovo gledište najrealnije – tim više, što ima indicija da je ovdje primjenjiva Schumpeterova dijagnoza krize iz 1930-ih – tj. da se ovdje radi o silaznoj fazi dugoročnog Schumpeter-Kondratijevljevog tehnološkog ciklusa. U prilog tome govori činjenica da je od krize iz 1973. prošlo četrdesetak godina koliko otprilike traje ovaj ciklus; drugi je ocjena Roberta Gordona, prema kojemu u bogatim zemljama ne treba očekivati brz rast produktivnosti – jer su u bogatim zemljama impulsi rasta od primjene IT tehnologije u opadanju. To je uvjerljiv dokaz da je sadašnji tehnološki ciklus u opadajućoj fazi. Ne zaboravimo ni to da je konjunkturu u posljednje dvije godine pred krizu nosila stambena izgradnja – jedna tehnološki posve nezahtjevna djelatnost.

Bez “kasino problema”, ali uz brojne zamke

Očito je, međutim, da su svi spomenuti oblici krize međusobno povezani, što znači da jedna efikasna antikrizna strategija mora imati svoj financijski, konjunkturni i strukturni segment - na koje se, kao primarni, nadovezuju specifični nacionalni problemi. Koje odrednice otuda proizlaze za hrvatsku antikriznu strategiju?

U pogledu financijskog segmenta ovog programa Hrvatska bi trebala imati najmanje problema. Restriktivna i konzervativna politika HNB onemogućila je razvoj “kasino kapitalizma” (Joan Robinson) relativno strogom regulacijom i kontrolom poslovnih banaka. Ta bi kontrola ubuduće trebala imati dva aspekta: prvi, kojemu bi bio cilj da spriječi nastajanje financijske nestabilnosti (“macroprudential”) i drugi koji bi vodio o financijskoj stabilnosti pojedinih institucija (“microprudential”). Kod nas je to olakšano i zbog plitkog tržišta kapitala, nerazvijenog sektora nebankarskih institucija i zabrane korištenja izvedenica. No mogućnosti povećanja monetarne mase radi pokrivanja rastućih potreba za likvidnošću ograničene su potrebom održavanja stabilnog tečaja kune, čija bi deprecijacija bacila na koljena ne samo prezaduženu državu nego jednako tako i privredu i stanovništvo čiji krediti listom sadrže valutnu klauzulu i k tome izazvala ubrzanje rasta cijena. Najviše što je u tom pogledu mogao načiniti guverner HNB Rohatinski je oslobađanje onih famoznih 6,3 milijarde kuna radi poboljšanja likvidnosti.

Utoliko su teži problemi u koncipiranju konjunkturnog segmenta programa – gdje bi, kako smo već napomenuli, po kejnezijanskom uzoru krizu trebalo suzbijati fiskalnim poticajima. To se, međutim, kod nas ne može učiniti: hrvatska je privreda mala i veoma otvorena. Analiza djelovanja multiplikatora u otvorenoj privredi (Fritz Machlup) pokazuje da bi takvi poticaji vrlo brzo “izvjetrili” u povećani uvoz; k tome, zahvaljujući politici svih hrvatskih vlada nakon 2003. privredni rast zemlje bio je utemeljen na trošenju preko vlastitih materijalnih mogućnosti. Stabilnost cijena održavalo se uvozom, a sve veći vanjskotrgovinski deficit financiran je zaduživanjem u inozemstvu. Zato je sada, kada su privredi fiskalni poticaji najnužniji, vlada prisiljena voditi politiku uravnoteženog državnog proračuna uz male mogućnosti povećavanja fiskalne presije na već preopterećenu privredu i stanovništvo. Stoga ne preostaje drugo nego radikalno rezanje troškova – i to na dugi rok: ako, naime, država želi smanjiti teret zaduženja u zemlji i inozemstvu, tada će biti prisiljena ostvarivati stalne proračunske suficite, a to opet znači da se impulsi oživljavanju privredne aktivnosti mogu očekivati samo od povećanja potražnje iz inozemstva za našim izvozom.

Kreativna destrukcija

Za prevladavanje strukturnog segmenta krize nužne su dvije stvari: treba početi upravljati procesom “kreativne destrukcije” nekonkurentnih sektora i poduzeća – od poljoprivrede, prerađivačke industrije, turizma i brodogradnje. To zahtijeva pažljivo odmjerenu industrijsku politiku – s mjerama ne samo vertikalnog karaktera da bi se sačuvalo što se sačuvati dade nego i horizontalnog – kako bi se stvorile šanse za razvoj novih poduzeća i djelatnosti kao nositelja privrednog oporavka i napretka. U tom pogledu bit će potrebno provesti opsežne akcije na uklanjanju zapreka razvoju novih poduzeća, i poticati potencijalne financijaše na sudjelovanje u novim pothvatima. Tome treba dodati i nužnost reinženjeringa svih kroničnih gubitaša. Tu su zamke brojne i opasne jer su mogućnosti krive procjene velike, a sa sobom u svakom slučaju nose dalekosežne političke implikacije. Osim toga nužno je minimizirati socijalne posljedice krize. Socijalna osjetljivost svuda u svijetu, pa i kod nas, uvećana je činjenicom da su i tijekom konjunkturnog poleta socijalne razlike dramatično porasle. To je utoliko važnije što svaku krizu, pa i ovu, nužno prati naglo povećanje broja socijalnih slučajeva – što zbog općeg povećanja nezaposlenosti, a što zbog općeg pada životnog standarda. Stoga treba očekivati i odgovarajuće jačanje socijalnih tenzija i političkih pritisaka da se one smanje. No sve te mjere zahtijevaju znatna financijska sredstva, za koja je dvojbeno da će ih vlada imati.

Provedba ovakvog programa nailazi na ozbiljne zapreke uslijed toga što sada izbijaju na površinu svi nedostaci našeg ekonomskog, socijalnog i političkog ustroja. Glavna neuralgična točka u tom kontekstu su teškoće u financiranju proračunskog deficita. K tome su ogromni državni rashodi neelastični, jer je više od 80% unaprijed raspoređeno. Posljedice grozničavog traženja načina da se zakrpaju proračunske rupe već su vidljive: država je s financijskog tržišta potisnula privatne investitore, pa je to – uz neažurno podmirivanje obveza države – dovelo do nelikvidnosti i dodatno pridonijelo smanjenju proizvodnje i povećanju nezaposlenosti.

Sanacija državnog proračuna zahtijevat će korjenite, dugotrajne i bolne reforme. Nužno je smanjenje i reorganizacija velikog i tromog aparata središnje države, reorganizacija skupe i usitnjene strukture lokalnih vlasti, svođenje predimenzioniranih socijalnih prava u realne okvire, preispitivanje silnih subvencija koje ne pridonose povećanju efikasnosti kao i revizija trošenja ogromnih iznosa na velike investicione projekte koji ne daju odgovarajuće ekonomske učinke. No ni to nije sve: da bi smanjile sve veći teret zaduženja u zemlji i inozemstvu, sve buduće hrvatske vlade bit će prisiljene voditi politiku proračunskog suficita, kako bi se stvorila sredstva za njegovu otplatu. To znači da sve ove pojave čine ozbiljnu i duboku institucionalnu krizu. A njeno prevladavanje zahtijeva ne samo mnogo vremena i truda, nego stvara i dodatne nevolje: smanjenjem državnog aparata povećava se nezaposlenost, rezanje socijalnih prava i subvencija ugrožava brojne korisnike, a obustava ili redukcija velikih projekata u toku direktno smanjuje privrednu aktivnost. Vjerojatno bi posljedice dosljednog provođenja opisane strategije bila masovna nezaposlenost, “šverc” i rad na crno, kriminal, porast emigracije i odljeva mozgova kao i jačanje socijalnih napetosti i politička nestabilnost.

Nema karizmatske ličnosti

Tu se postavlja pitanje – ima li za provedbu tako zahtjevnog programa za to neophodnog znanja, kao i političke odlučnosti i volje. Znanja možda i ima, ali je postojanje političke volje krajnje upitno. Za provedbu takve strategije neophodna je čvrsta i stabilna vlada, potpomognuta stručnom infrastrukturom i vođena karizmatskom ličnošću sposobnom mobilizirati cjelokupno društvo da prihvati “krv, znoj i suze” koje slijede. No takve osobe nema na vidiku, a ova kao i sve sljedeće hrvatske vlade bit će po svoj prilici oportunističke koalicije gdje će poduzete mjere nužno biti rezultat političkog trgovanja i kompromisa. Očito je da će to usporiti i reforme i oporavak, što znači da nas vrlo vjerojatno kroz dugi niz godina čeka kalvarija života u krizi i siromaštvu.

Napokon, tu se postavlja pitanje – kako ne propustiti priliku priključivanja na novu tehnološku revoluciju ako i kada do nje dođe. U prilog tome govori niz već navedenih činjenica – a ne treba zaboraviti da nemali broj ekonomista smatra da za tri desetljeća nezapamćenog povećanja prosperiteta nakon Drugog svjetskog rata zasluge ne pripadaju kejnezijanskom intervencionizmu nego tehnološkoj revoluciji zasnovanoj na razvoju masovne proizvodnje automobila, petrokemiji i farmaceutici. Jednako tako je i privredni polet nakon 1980-ih ponesen informatičkom revolucijom. Što činiti? Odgovor na to je da treba provoditi sistematsku politiku poticanja primjene inovacija i budno motriti što se u tom pogledu događa u svijetu. O kandidatima za nositelje te nove tehnološke revolucije možemo samo nagađati, ali neki sektori nam se čine prilično izgledni. To je tehnologija proizvodnje čiste i ekološki kompatibilne energije, električni automobili, tehnologija novih materijala; a s obzirom na sve veći broj gladnih usta koja će biti potrebno prehraniti ne bi škodila i jedna nova “zelena revolucija” i napredak u stočarstvu. No dok se stvari ne pokrenu s mrtve točke, treba se pažljivo pripremati za nove šanse budućnosti.

prof. dr. Uroš Dujšin

Ovaj članak dio je naše publikacije "Perspektive". Cijelo izdanje pročitajte na www.inicijativa.com.hr/publikacije