warning: Parameter 1 to profile_load_profile() expected to be a reference, value given in /home/inicijat/public_html/includes/module.inc on line 476.
Drugo njemačko privredno čudo

Od ’europskog bolesnika’ do ’lokomotive razvoja’

„Njemačka je u – vjedru. Kao građanin želio bih od srama nestati s površine zemlje. Najveća gospodarska nacija Europe nije lokomotiva rasta već najsporija, onemoćala željeznica starog kontinenta. Irska, čak Nizozemska su ’sportski automobili’ EU – oni se rugaju bolesniku Europe. Jer ima niži dohodak po stanovniku nego oni, jer je tako onemoćao, jer je veliki grješnik u pogledu održavanja proračunskog deficita – ne može državne financije održati pod kontrolom. Zbog svojih strukturnih problema Njemačka ostaje na začelju Europe” tvrdio je 2003. Hans-Werner Sinn, šef uglednog Ifo-Instituta u Muenchenu. „Samo jedna osrednja kulturna revolucija može unijeti neke promjene. Osobno nisam vrlo optimističan da će do toga doći”.

Pokazatelji su davali Sinnu za pravo: njemačko je gospodarstvo poraslo između 1995. i 2005.godine 14,6 posto; u isto vrijeme je prosječni rast zemalja EU iznosio 24 posto. Privreda SAD je u istom razdoblju porasla čak 40 posto.

Odjednom preokret: prema procjenama MMF-a, „drugo njemačko privredno čudo” ima realne šanse da potraje. DBP je porastao u 2010. godini 3,6 posto, a prognoze su da će i dalje rasti – u 2011. za 2,5 posto, u 2012. nešto iznad 2 posto. To znači da Njemačka ostaje među vodećim privredamna svijeta - konjunkturna lokomotiva. Vodeći ekonomski stručnjaci predviđaju povoljna kretanja za cijelu dekadu, posebno u narednih pet godina. „Njemačka će imati svojih sedam debelih ’biblijskih’ godina” ističe Daniel Gros, direktor Instituta za gospodarska istraživanja CEPS u Bruxellesu. The Washington Post je u veljači 2011. ocijenio njemačko gospodarstvo kao ’trenutno možda najjače u svijetu’.

Otkud taj nagli obrat? Što je uzrokovalo takav – u vrijeme ozbiljne krize - neočekivani preokret, koji je u posljednjih pet godina invalida pretvorio u trkača? Njemačka je opet postala europska lokomotiva razvoja, i to u vrijeme kad se preostale nacionalne privrede u Europi mukotrpno bore da izađu iz krize.

Analiza onoga što se događalo u Njemačkoj tih godina može se sažeti u nekoliko riječi: konzekventno su provedene gospodarske i socijalne reforme. Tu leži bit uspjeha. Neočekivani povratak u velikom stilu rezultat je besprimjernog gospodarskog eksperimenta. Nakon dramatičnog urušavanja konjunkture u 2009. njemačka Vlada se odlučila za akciju spašavanja po recepturi ekonomista John Maynarda Keynesa: kad gospodarstvo ponire država treba brzo i odlučno intervenirati s jasnim ekonomskim programima. Velika koalicija, pretpostavka donošenja bitnih reformi, krenula je s ’paketom spašavanja’, stavljajući 480 milijardi eura na raspolaganje poslovnim bankama u teškoćama (garancije i kapitalna pomoć), 115 milijardi je ’ubačeno’ u poduzeća koja su se našla u financijskim teškoćama (jamstva i krediti), dok je oko 80 milijardi uključeno u dva programa s težnjom da se oživi domaća konjunktura. Tadašnji ministar financija Peter Steinbrueck označio je to izrekom „da se vatra vatrom pobjeđuje”.

Presudile su reforme
Eksperiment je – uspio. Prvo je slomljeno ustajalo tržište rada: fleksibilizirano je radno vrijeme; skraćivanje radnog vremena i uvođenje niskih nadnica osigurali su konkurentnost na svjetskim tržištima; poduzeća danas mogu puno brže reagirati na potrebe u radnoj snazi; ukinut je prekovremeni rad.

Time su, danas se to jasno pokazuje, spašena radna mjesta. Prije nekoliko godina to se rješavalo masovnim otpuštanjem radnika. Pokazalo se da time, zapravo, gube poduzetnici. Naime, u trenutku kad opet jačaju priljevi narudžbi trebalo bi tek okupiti stručnu radnu snagu i osposobiti je za složenije poslove. To traži vrijeme. Ovim mjerama stručna radna snaga ostala je na okupu i, kad se nazirao izlaz iz krize, Njemačka privreda mogla je odmah nastaviti s uspješnim isporukama na domaćem i stranim tržištima. Pokazalo se da je ta politika bitno utjecala na postignute rezultate. Još 2005. Njemačka je imala 5 milijuna nezaposlenih. Danas se ta brojka smanjila na 3 milijuna.

Važnu ulogu u stabilizaciji odigrala je i suzdržanost radnika i namještenika u zahtjevima za povećanjem plaća. Realno, to je značilo pad prihoda i kupovne moći stanovništva. Realna bruto primanja porasla su od 2000. u Njemačkoj za 21,8 posto. Prosječni porast u zemljama EU za isto razdoblje iznosio je 35,5 posto. To je omogućilo njemačkim poduzećima da smanje svoje proizvodne troškove, svoje proizvode mogu nuditi po atraktivnijim cijenama i, istodobno, zadržati veći broj stalnih radnika. Rezultat: jedinični troškovi rada bili su 2007. ispod razine iz 2000. godine. U Italiji i Velikoj Britaniji troškovi rada porasli su 30 posto, u Francuskoj otprilike 20 posto.

Još prije nekoliko godina smatralo se Njemačku najvećim gubitnikom globalizacije. Smatralo se da domicilne tvornice nemaju gotovo nikakvu perspektivu. Upozoravalo se da će poslove preuzeti jeftina radna snaga u istočnoj Europi ili Aziji. Pokazalo se da prognoze nisu bile utemeljene: „Made in Germany” opet je jako tražena roba, posebno u najbrže rastućim zemljama poput Kine, Indije i Brazila. Ekonomski stručnjaci smatraju da će upravo ta potražnja u narednim godinama osiguravati gospodarski uzlet njemačke privrede. Najnoviji pokazatelji kretanja njemačkog izvoza ukazuju na ozbiljne promjene: dok su ranijih godina zemlje EU apsorbirale 40 posto, sada se taj omjer smanjuje na otprilike 30 posto, s naglim ubrzanjem izvoza u spomenute zemlje.

Novi paradoks
Njemačko gospodarstvo bilo je godinama izvrgnuto porugama i podsmjehu svojih susjeda, članica EU. Novo njemačko privredno čudo mnoge zemlje i unutar EU ne doživljavaju s blagonaklonošću i veseljem. Visoka razina njemačke konkurentnosti danas je izložena kritikama zemalja EU koje su se našle u ozbiljnim financijskim teškoćama. Prigovaraju njemačkoj politici niskih nadnica, smatrajući da to neposredno šteti njihovoj konkurentnosti. Zaboravili su pritom da svoj razvoj i uzlet zahvaljuju relativno niskim kamatama, vezano uz uvođenje jedinstvene valute, eura, a da nisu provele potrebne gospodarske i socijalne reforme, oštetivši time i njemačko gospodarstvo, najvećeg financijaša unutar EU.

Kako dalje?
12 savjeta Gospodarskog vijeća
Njemačko Gospodarsko vijeće, samostalno savjetodavno tijelo, izašlo je nedavno s prijedlogom od 12 točaka za nastavak privrednog uzleta. Povod za to je činjenica da „odgovorno i uspješno ponašanje savezne Vlade u financijskoj krizi nije mogli spriječiti da anketne vrijednosti padaju sve niže”. Ističući da građani imaju puno više hrabrosti i spremnosti za reforme no što im politika pripisuje i vjeruje, Gospodarski savjet poziva kancelarku Angelu Merkel na odlučnije djelovanje i očekuje od savezne Vlade u narednim mjesecima više jasne političke volje i više tempa u provođenju koalicijskog ugovora. Treba prekinuti praksu da svaki prijedlog reformi nailazi na ’snajperiste’ u vlastitim redovima. Uzlet gospodarstva treba shvatiti kao šansu. Njemačkoj je potrebna strategija napretka, hrabrost umjesto rezignacije.
Navest ćemo samo u naznakama što sadrže preporuke njemačkoj Vladi. Prva se odnosi na saniranje proračuna, koje mora imati prednost u odnosu na proširenje socijalnih aktivnosti. Nadalje, pojednostavnjivanje poreznog sustava ima prednost pred smanjivanjem poreznih obveza. Da bi se smanjilo državnu zaduženost mora konačno prestati miješanje države u gospodarsku sferu. Potrebno je jače uključivanje zdravih nezaposlenih, posebno mladih, u proces rada, što znači više kvalificiranosti, uklanjanje barijera pri zapošljavanju i jačanje motiviranosti i poticaja za ulazak u realnu sferu gospodarstva. Budućnost Njemačke je u izgradnji zemlje obrazovanja i stvaranje industrijske nacije, s realnim šansama za mlade ljude, s tim da se mirovine vezuju uz stvarne godine uplaćivanja doprinosa. Ravnomjernija raspodjela prava u zdravstvenom osiguranju moguća je samo kroz oporezivanje dohotka te povećanu ekonomičnost i zdravu konkurenciju javnog i privatnog sektora.

Preporuke Gospodarskog vijeća dalje predviđaju jačanje klastera pri istraživanju i razvoju kroz zajedničku suradnju industrije, akademske zajednice i investicijskog kapitala. Pritom se napominje da Njemačka zauzima u pogledu produktivnosti mjesto tek u sredini OECD zemalja, pa čak i kineska poduzeća trenutno više ulažu u R&D od njemačkih, što se može štetno odraziti na njemačko gospodarstvo s obzirom na njegovu inovacijsku snagu.

Daljnje preporuke se odnose na čista radna mjesta i dosljedno smanjivanje obveza potrošača prema naknadama za energiju, s naglaskom na ulaganja, konkurentnost i održivi rast. Stoga u poduzimanju infrastrukturnih mjera treba uspostaviti realnu listu prioriteta s naglaskom da se moraju skraćivati preduga razdoblja planiranja i njihove realizacije. Zanimljiva je i posebna preporuka koja se odnosi na EU, a pretpostavlja razvijanje gospodarsko-političke EU strategije, koja će oslabljene zemlje ojačati, ne spriječavajući ili kočeći one snažne. Temeljna misao pri tome mora sadržavati pravilo da svaka zemlja sama snosi pozitivne i negativne posljedice svoje proračunske politike. Bez uspostavljanja financijske discipline svake od članica EU gotovo je nemoguće održati primjerene međuodnose.
Što dalje?
Rezultati vladinih mjera sada su jasno vidljivi, no ipak izazivaju ozbiljne polemike. Analize pokazuju da je u spomenutih 675 milijardi eura, koji su u raznim oblicima stavljeni na raspolaganje, bilo i puno nepotrebnih poteza pa i uludo bačenih sredstava. Brojni su primjeri, osobito na komunalnim razinama, gdje se javljaju projekti koji nisu potrebni ili nemaju prioritet. Ipak, generalno, mjere su se pokazale djelotvornima: poduzeća su dobila nove poslove, potrošači imaju više novaca na raspolaganju, a poslovne banke opet odobravaju kredite bez bojazni da će njihovi klijenti bankrotirati. Najveća vrijednost ’paketa spašavanja’ upravo leži u činjenici da se ponovno, relativno brzo, uspostavilo povjerenje u ekonomski razvitak, što je financijska kriza stavila pod upitnik.

Zanimljivo je da upravo te zemlje, jasno indirektno, sada traže od njemačkog gospodarstva da smanji svoju učinkovitost. Tako se javljaju zahtjevi da Njemačka povećanjem plaća potakne veću domaću potrošnju, kako „ne bi živjela na račun porasle potrošnje u drugim zemljama”, aludirajući time na velike suficite u izvozu. U Njemačkoj ozbiljni analitičari odgovaraju da je zadržavanje prave mjere zakon trenutka. Usporena, ali ipak lagano porasla primanja i smanjeni broj nezaposlenih ionako pridonose povećanoj unutarnjoj potrošnji i nema razloga mijenjati zacrtanu politiku. Njemačka će, usprkos kritikama, i dalje ostati izrazito izvozna zemlja koja svoju budućnost i gospodarski rast gradi na viškovima izvoza nad uvozom. Pritom ističu da se zemlje EU koje su u ozbiljnim teškoćama (Grčka, Irska, Portugal, Španjolska) moraju uključiti u zajedničku gospodarsku politiku Unije uz uspostavljanje proračunske discipline. Cilj bi morao biti: ujedinjene države Europe, a ne – transferunija Europa.

Opasnost od prevelike ovisnosti
U svojevrsnoj euforiji možda se premalo uzima u obzir činjenica da dio (ipak) neočekivanog uspjeha njemačkog gospodarstva leži i u relativno brzom oporavku svjetskog gospodarstva, zahvaljujući prije svega sveobuhvatnim mjerama spašavanja financijskog tržišta i velikih koncerna. Kritičari u vlastitim redovima upozoravaju da njemačko gospodarstvo postaje sve ovisnije o rastu privrede u Kini, Brazilu, Indiji, Rusiji i Turskoj. Kina je, tako na primjer, u 2010. pretekla Nizozemsku kao najvećeg uvoznika njemačkih proizvoda. To, istina, povećava mogućnosti rasta, ali istodobno povećava i rizike takve ovisnosti.

Uzlet gospodarstva omogućio je porast zaposlenosti: danas u njemačkom gospodarstvu radi 350.000 radnika više nego prije izbijanja gospodarske i financijske krize. U Ministarstvu rada i socijalne skrbi tvrde da se tek očekuje novi val zapošljavanja, posebno na području tercijarnih djelatnosti, ponajviše u zdravstvu. Kritičari te politike, međutim, upozoravaju da pitanje zapošljavanja u njemačkom gospodarstvu nije samo konjunkturni već prije svega strukturni problem. Priznaju da državne intervencionističke mjere (skraćeno radno vrijeme, djelomična nezaposlenost), koje su produžene do kraja ožujka 2012, istina smanjuju uništavanje produktivnih radnih mjesta kroz masovna otpuštanja, ali smatraju da to ne može biti dugoročno rješenje jedna zdrave privrede. Pozivaju se pritom na riječi saveznog ministra za gospodarstvo i tehnologiju Rainera Bruederlea koji ističe „što će dulje potrajati reguliranje skraćenog radnog vremena, to će biti teži proces restrukturiranja privrede u nastojanjima za porastom konkurentnosti”.

Sve ozbiljne analize pokazuju da je upravo porast produktivnosti ključni čimbenik u budućim nastojanjima za rast i daljnji uzlet njemačkog gospodarstva. Neke recentne analize čak pokazuju da je produktivnost ozbiljno ugrožena jer je ostvarena dodana vrijednost na mnogim područjima privređivanja ispod svjetskog prosjeka.

Analitičari upozoravaju da njemački izvozni model, usko povezan s niskim nadnicama i suzdržanom potrošnjom na unutarnjem tržištu i visokom državnom zaduženosti, predstavlja – pravu tempiranu bombu. Njemačko gospodarstvo stoga mora pronaći novi model akumulacije kapitala. Ključno pitanje koje se pritom postavlja jest hoće li to ugroziti ’socijalnu državu’?

Ante Gavranović

Ovaj članak dio je naše publikacije "Perspektive". Cijelo izdanje pročitajte na www.inicijativa.com.hr/publikacije