warning: Parameter 1 to profile_load_profile() expected to be a reference, value given in /home/inicijat/public_html/includes/module.inc on line 476.
Iz drugog ugla

Pred vratima EU – ipak oprez

Najveća globalna kriza u modernoj povijesti puno je toga promijenila, a dogodile su se neke stvari koje su samo do prije nekoliko godina bile nezamislive, štoviše, proglasili bi vas ludim ako biste i samo pomislili na neke od njih. Tako se u najžešćem jeku krize u anglosaksonskim zemljama i onima koje naginju takvim modelima gospodarstva dogodila državna privatizacija privatnih tvrtki, banaka, osiguravajućih društava, a radilo se sve što se moglo da bi se spasila privreda. I danas se zbog toga vode valutni ratovi među najrazvijenijim zemljama, nemilice se tiska novac kao primjerice u Sjedinjenim Američkim Državama koje tiskaju 80 milijardi dolara mjesečno i koje su prešle i svoju zakonsku granicu od 14 i pol bilijuna dolara duga. Još uvijek veliki i moćni zagovaraju potpunu globalizaciju, a istodobno jedan od čelnika MMF-a ističe da ta institucija neće više ultimativno tražiti privatizaciju svega i da neće biti protiv državne privatizacije strateških grana ako neka zemlja procijeni da je tako nešto bolje za nju. Svijet se u svakom slučaju mijenja, a nepovratno ga je i kriza promijenila. Premda je globalno nastupilo razdoblje rasta, sve je to još uvijek na klimavim nogama. Inflacija, visoke cijene energenata i hrane, dužnička kriza u eurozoni, recesija nekretnina u SAD-u, pregrijavanje ekonomija u Kini, Indiji i nekim južnoameričkim zemljama i dalje razvijaju opravdan strah da bi puno toga lako moglo poći po zlu.

Prevladavanje krize

I gdje je onda tu Hrvatska? U ne baš zavidnom položaju, a ekonomski gledano u najblaže rečeno – složenom stanju i u još uvijek dubokoj krizi, ako pogledamo perspektivu, posebno industrijske proizvodnje i izvoza. Posebno zbog takvog stanja strani stručnjaci koji realno postavljaju stvari na svoje mjesto ističu da ne postoji jedinstvena formula gospodarskog rasta, ali nas i upozoravaju da zbog nesavršenosti europskog i svjetskog tržišta, pred ulazak u bilo koju integraciju zadržimo jake instrumente kontrole novca i financija, jer je sve drugo traženje nevolje. Poručili su to ugledni svjetski ekonomski teoretičari i s govornice devete Međunarodne konferencije o europskim izazovima u prevladavanju krize koja je nedavno održana u Bolu na Braču. Zanimljiva je ta tvrdnja koja dolazi u osvit hrvatskog približavanja europskim integracijama, pa je bilo gotovo nestvarno čuti da je ono što zovemo europska financijska kriza zapravo propast funkcioniranja konfederativne zajednice u koju je kriza ionako došla s vanjskog tržišta na koje se nije moglo utjecati. Tako je profesor na sveučilištu u Austinu, Texas, James Galbraith, brat poznatijeg Petera, ili nasljednik velikog Johna Kenetha, upozorio da se zapravo radi o krizi ekonomske ideje; „Europski zaštitni mehanizmi su iznimno slabi i neadekvatni i to je realnost, vrlo je teško napustiti euro zonu, vodstva Europske unije moraju prestati igrati skrivene karte kako bi se dodvoravali svojim biračima i moraju se zapitati što je zaista dobro ili loše za samu Uniju… Ekonomija je poput dječjeg balona koji polako raste, ali brzo pada, a istraga američkih senatskih odbora je pokazala da je ovaj potres izazvao jedan od najvećih financijskih zločina u Americi, masovni kriminal koji nije imao nadzor.

Globalizacija je paradoks

Nadzora nije bilo ni u Europi, pa su zemlje s puno slabosti kao Grčka jednako prepuštene same sebi i tu je zapravo zakazala ideja europske političke i ekonomske integracije koja još nije provedena. Galbraith je i rekao da „svaka zemlja mora imati primarnu odgovornost u održavanju i čuvanju integriteta svog financijskog sustava. Morate imati vlastitu financijsku policiju i politiku koja se mora ozbiljno voditi, a ako ulazite u međunarodne integracije, zaštita će biti jaka samo ako je i ona doma, unutarnja, dovoljno dobra - u suprotnom, sami tražite probleme”. Iako Gailbraith nastupa kao klasični američki teoretičar koji na europsku ekonomiji i politiku i sve ono što Europa predstavlja gleda s nama neshvatljive visine i distance, a koja je i veća od oceana koji nas dijeli, s njime se slažu i naturalizirani Amerikanci. Tako je i Danny Roderick, Turčin s američkom adresom i profesorskom katedrom na Harvardu i na institutu Rafik Hariri, jednako skeptičan i znanstveno hladan kada razmatra moguće modele zajedničkog upravljanja. „Koristi i mane gubitka suvereniteta, izjednačile su se” te smatra da je to samo po sebi „globalni paradoks”. Kaže da tržište ne može funkcionirati i ne postoji bez jake državne regulacije, ali i upozorava da se na njemu moraju poštovati povijesne, kulturne i druge specifičnosti. Roderik ističe; „Nema razloga da pojedine države traže jedinstveno rješenje ili forme institucija koje će ih provesti, a toga trenutka kada prihvate takve nužne razlike koje dugujemo povijesti i kulturnim razlikama, tada već govorimo o svjetskoj ekonomskoj topografiji u kojoj sanjamo o globalnom tržištu. Globalizacija je sama po sebi paradoks jer unificira i u isto vrijeme uništava pojedina tržišta„. Citirajući Miltona Friedmana, Roderick kaže „kada dođe do ekonomske ekspanzije, tada se zapravo na tržištu izbor sužava, od mogućih deset, kao i u američkoj politici, birate između dva proizvoda, sve se svodi na Coca Colu ili Pepsy, na konzervativce ili demokrate”.

U vrijeme kada smo prihvaćali dolar kao sredstvo plaćanja nakon drugog svjetskog rata, tada smo još uvijek imali ujedinjenju nacionalnu suverenost i demokraciju u većini zemalja. Danas to nije moguće i valja izabrati jednu od opcija za prevladavanje krize upravljanja, a jedna je i prihvaćanje nad-vlade, nad-uprave, upravo kao što je to Europska unija u našem dijelu svijeta. No i tu ima čudnih problema, nacionalna suverenost nije ukinuta, a istodobno postoji golema zajednička infrastruktura. Ako pogledamo usporedno stanje u Kaliforniji i njenim tržištima te Grčku i Irsku u eurozoni, što se događa kada država Kalifornija postaje insolventna i bankrotira? Tada računi za sve vrste plaćanje i dalje dolaze iz Washingtona i stabiliziraju tržište. Kada se to događa u Grčkoj niti jedan korisnik kredita ne može na tržištu tražiti pomoć, jer je Grčka ipak suverena država. Ujediniti se i inzistirati na različitosti i načelnom suverenitetu jednostavno je užasno naporno. Već sada se vidi kako je uprava Unije postala golemi mastodont, ali regionalne želje za ulazak su i dalje iznimno jake. Koristi od institucionalnog okruženja i pristupa financijskim sredstvima i mane gubitka suvereniteta, izjednačile su se. Ulazak u Europsku uniju je sada sasvim dvojben i kako vrijeme bude odmicalo bit će još i više, kazao je Danny Roderick kao svojevrsnu poruku upozorenja.

Biranje pravog puta

Recepti za ekonomski rast koje svijetu nude MMF i Svjetska banka krivi su, jer su univerzalni recepti neprovedivi. Velik dio zabrinutosti u zemljama u razvoju dolazi zbog straha da gospodarstva SAD-a i zapadne Europe neće rasti dovoljno brzo, pa će svijet ostati bez lokomotive koja bi svojom potrošnjom mogla povući za sobom ostale zemlje. No, Roderick smatra da je to pogrešan način razmišljanja, jer je proces rasta u zemljama u razvoju u duljem vremenskom razdoblju određen na strani ponude, a ne na strani potražnje. Tako stopa ekonomskog rasta zemalja u razvoju ovisi o njihovoj sposobnosti za vođenje procesa konvergencije, kojim se zatvara jaz prema razvijenim zemljama u znanju i tehnologiji, te u odnosu kapitala i rada. A iskustvo ekonomskog rasta uči nas da je taj proces konvergiranja visoko uvjetovan. On ovisi o tome hoće li zemlje poduzimati prave korake i to nije automatski proces.

Profesor ističe da bi netko mogao pomisliti da kada tehnologija stoji na raspolaganju, tržišta kapitala su tu pa bi i razvoj trebao biti njihova prirodna posljedica, no u posljednjih 30-ak godina to nije bilo tako. Unatoč tome što je globalizacija bila prilično uniformna, proces ekonomskog rasta u pojedinim se zemljama jako razlikovao. Zato smatra da je rast u bogatim, naprednim zemljama SAD-a i Europe u velikoj mjeri irelevantan za ekonomski rast u ostatku svijeta. On se tako zalaže za nove, „dijagnostičke strategije” rasta, za razliku od strategija koje imaju dugačke, gotovo nerealne popise svega onoga što vlade trebaju učiniti za rast i provesti različite reforme i univerzalne recepte, koji su se pokazali „najbolji u praksi”. Kako se mnoge zemlje suočavaju s različitim ograničenjima, predlaže ciljane reforme, pragmatizam, selektivnost i eksperimentiranje umjesto unaprijed zadanih listi reformi. Zalaže se za politiku provođenja korak po korak, pa predlaže da ako je neka zemlja uspješna u otklanjanju jednog sputavajućeg ograničenja, može se posvetiti sljedećem koje će se s vremenom sigurno pojaviti i to je kontinuiran posao koji ne trpi zadanu formu. Zemlja koja posljednjih 30-ak godina provodi takve strategije je Kina, pa ističe da je i to razlog njenog uspjeha i snažnog rasta.

Sve to nam sigurno može dati povoda za razmišljanje i biranje pravoga puta, a takve metode, umjesto stalnog kaskanja za tranzicijskim zemljama koje se brže razvijaju od Hrvatske, možda konačno mogu spriječiti daljnji pad i, što je važnije, postići visok gospodarski rast koji nam je hitno potreban.

Nedvojbeno je da je čak i oporavak BDP-a koji se očekuje u drugom dijelu godine, od oko 1 i pol posto potpuno nedovoljan, jer uz ostvareni pad u krizi i veliko kreditno zaduženje, nama je potreban rast od barem 4 posto kako bismo uredno mogli vraćati stare obveze. Naravno, osim što su bolji dani i rast standarda još uvijek daleko, ako se ne poduzmu odlučnije mjere i nužne reforme, pravo je pitanje i s kakvim gospodarstvom ćemo ući u Europsku uniju, te što će od njega nakon toga ostati.

Tomislav Poljak

Ovaj članak dio je naše publikacije "Perspektive". Cijelo izdanje pročitajte na www.inicijativa.com.hr/publikacije