warning: Parameter 1 to profile_load_profile() expected to be a reference, value given in /home/inicijat/public_html/includes/module.inc on line 476.
Pod povećalom

Preispitivanje zadataka države

Zahvaljujući fiskalnoj krizi koju u 2011. treba očekivati u mnogim bogatim zemljama doći će i do preispitivanja značenja i zadataka države. Rezanje deficita koje je već najavljeno u razvijenim zemljama trebalo bi biti veće od 1 posto njihovog BDP-a. Zbog toga je normalno očekivati i odgovarajući val prosvjeda i nereda. No iz tih sukoba možda se izrodi i nešto korisno. Neposredni poticaj za stavljanje države u kušnju je ekonomska nužda. Uz male iznimke kao što je fiskalno štedljiva Njemačka i Kanada, većina zapadnih država je izložena pritiscima tržišta obveznica da ograniče svoje izdatke. Za države poput Grčke, koja se bavila idejom o bankrotu, tu doista nema alternative.

Rizik prevelikih proračunskih rezova

Među velikim europskim zemljama – Francuska, Italija i Španjolska su suočene s problemom sanacije velikih fiskalnih deficita. Britanija je u nešto povoljnijoj poziciji, utoliko što glavnina njenih dugova dospijeva oko 2015. U Americi će se savezna vlada možda izvući odgađanjem problema za jednu godinu, iako ni predsjednik niti nova republikanska većina nema vjerodostojnog plana za likvidaciju deficita. Još je gore to da razlika prihoda i rashoda saveznih država iznosi više od 100 milijardi dolara. Zbog svega toga se očekuje da će se najoštrija politička borba u 2011. rasplamsati između štedljivih političara i sindikata zaposlenika u javnih službama. Ovi potonji neće naići na simpatije svojih kolega u privatnom sektoru. Prosjek plaća u državnom sektoru je viši, radni vijek često kraći, a i mirovine su više. A Americi bi nepokrivena razlika između raspoloživih sredstava i mirovinskih prava državnih i lokalnih službenika mogla dosegnuti čak 3,4 trilijuna dolara, pa bi uskoro na nišanu javnosti birokrati mogli zamijeniti bankare.

Rizik iz ove situacije proizlazi otuda što bi moglo doći do prebrzih i prevelikih proračunskih rezova. Privredni oporavak tek je u začetku pa je i kumulativni učinak očekivanih proračunskih rezova zabrinjavajući. Lako se može desiti da posljedica grešaka političara bude fiskalna deflacija i valutni ratovi. Usprkos anemičnom oporavku u bogatim zemljama se planira smanjenje državnih izdataka za više od 1% njihovog BDP-a, što je dosad najveće zabilježeno kresanje. Na početku godine deficiti bi u prosjeku trebali iznositi oko 8% BDP-a dok bi bruto javni dug bogatih zemalja grupe G-20 od 70% BDP-a u 2007. trebao porasti na 109% u 2011. i 116% u 2014. Zbog toga i zaduživanje država raste najbržim tempom u modernoj povijesti, a k tome treba pribrojiti i dodatne dugove zdravstvenog i mirovinskog osiguranja.

Nipošto štednja pod svaku cijenu

Očito je da nešto treba uraditi. No to nešto ne bi smjela biti štednja pod svaku cijenu. Nužan je vjerodostojan plan za srednjoročno smanjenje deficita, koje neće ugroziti sadašnji slabašni oporavak. Dio toga mora biti produženje radnog vijeka i smanjenje mirovina, utvrđivanje pravila fiskalne odgovornosti te davanje prednosti smanjivanju rashoda pred povećavanjem poreza. No izgledi za to nisu baš povoljni. Procjenjuje se da će američka fiskalna politika u 2011. biti u pat-poziciji. Kratkoročno će fiskalna politika biti restriktivna, jer prestaju vrijediti porezne olakšice Bushove administracije. U Europi stanje izgleda nešto povoljnije: u Grčkoj i Francuskoj produžen je radni vijek, iako ne dovoljno, a Britanija i Njemačka uvode institucije i pravila fiskalne odgovornosti. No tu može doći i do pretjerivanja: tempo smanjivanja deficita mogao bi ispasti prebrz, naročito u Britaniji i Španjolskoj. K tome bi europski političari mogli uvesti dodatna ograničenja za zadužene članice eurozone. Umjesto ubrzanja rasta, smanjivanje javnih izdataka moglo bi ga ugroziti: kolektivno rezanje proračuna usporit će rast.

Različite kombinacije državne štedljivosti i monetarnog aktivizma nose u sebi novu opasnost – turbulencije na deviznim tržištima, pa bi moglo doći do eskalacije valutnih intervencija, kako u bogatim tako i u zemljama u usponu. Kina bi mogla dozvoliti laganu aprecijaciju juana. Zbog navale kapitala u potrazi za većim prinosima druge bi zemlje u usponu – od Brazila do Južne Koreje – počele gomilati basnoslovne devizne rezerve kako njihove valute ne bi uzletjele uvis. Lako se može dogoditi da nekoliko zemalja u usponu uvede ili ojača ograničenja uvozu kapitala. Uslijed svega toga nužno će porasti napetosti među trgovinskim partnerima, uz optužbe da se oni drugi nastoje okoristiti na tuđi račun. Pri tome se najoštriji sukob treba očekivati između Amerike i Kine, pa bi američki Kongres mogao izglasati i zakon kojim tečaj kineske valute proglašava nedozvoljenom subvencijom.

Liberalizacija tržišta rada i usluga

Gledano iz dugoročne perspektive, sve ovo upućuje na zaključak da se treba zamisliti što bi država zapravo trebala raditi. Tokom posljednjeg desetljeća političari su pokušavali rješavati probleme povećavanjem državnih izdatka, bilo da se radi o desničaru Georgeu Bushu – najrastrošnijem američkom predsjedniku nakon Lyndona Johnsona – ili ljevičaru Gordonu Brownu. Jednako su tako oni ignorirali posljedice starenja njihovog stanovništva. Ured za proračun američkog Kongresa procjenjuje da bi američki javni dug mogao porasti od 62% BDP-a u 2010. na 109% u 2025. i 185% u 2035. Zbog toga ispada da je smanjivanje javne potrošnje dobra stvar; no ako je to isključiva svrha proračunskih rezova to bi bila promašena prilika. Jedino ispravno bilo bi da se poboljša funkcioniranje države, odnosno kako svojedobno reče Bill Clinton, da se „ponovno izmisli država”. Iznosi potrošenog novca loš su indikator kvalitete javnih usluga: da je tome tako, američke bi srednje škole, francuski mediji i njemačka sveučilišta bili najbolji na svijetu. U proteklih pola stoljeća gotovo je svaki dio svjetske privrede preobražen novom tehnologijom i novim idejama. No nijedan njen dio nije se promijenio manje no što se promijenila država.

Jedno od rješenja moglo bi biti da se niz državnih funkcija delegira paradržavnim tijelima, kako to pokušava učiniti britanska vlada Davida Camerona. Drugo je da svaka zemlja, već prema svojim specifičnostima, razradi strategiju svog budućeg razvoja. Mnoge europske zemlje, kao i Japan, trebale bi liberalizirati svoja tržišta rada kao i tržišta uslugama, kako bi povećale produktivnost i ubrzale privredni razvoj. Amerika bi trebala poraditi više na prevladavanju krize tržišta nekretnina i poboljšati svoje programe obrazovanja kako bi se time što prije mogla uskladiti ponuda i potražnja za radnom snagom. To je i najbolja preporuka za prevladavanje sadašnje krize.

  • Usprkos anemičnom oporavku u bogatim se zemljama ove godine planira smanjenje državnih izdataka za više od 1 posto nihovog BDP-a, što je dosad najviše zabilježeno kresanje.
  • Smanjivanje javne potrošnje dobra je stvar; no ako je to isključiva svrha proračunskih rezova to bi bila promašena prilika. Jedino ispravno bilo bi da se poboljša funkcioniranje države.
  • prof. dr. sc. Uroš Dujšin

    Ovaj članak dio je naše publikacije "Perspektive". Cijelo izdanje pročitajte na www.inicijativa.com.hr/publikacije