O nama

Zagrebačka inicijativa

Da bismo izašli iz krize morali bismo, prije svega, znati kamo idemo. A znade li Hrvatska kamo ide?

Držeći se toga mota, skupina ekonomista i novinara odlučila je oživjeti klub Zagrebačka inicijativa, koji je početkom ovog stoljeća bio krenuo u obračun s demagogijom kojom politika zasipa medije, potaknuvši promišljanja o strategiji socijalno održivog ekonomskog i sveukupnog razvitka Hrvatske. Grupu smo u međuvremenu institucionalizirali i osnovali uz pomoć Zaklade Konrad Adenauer.

Najnovija upozorenja više su nego alarmantna: u većini ključnih pokazatelja konkurentnost Hrvatske ozbiljno zaostaje za razvijenim tranzicijskim zemljama. Nemamo jasnu razvojnu, posebno industrijsku politiku. Tijekom proteklih dvadeset godina izgubili smo snažne poluge industrijskog razvitka i osjetno smanjili udio industrije u stvaranju BDP-a. Od 1990. do danas, u prerađivačkoj smo industriji izgubili više radnih mjesta nego što ih danas ima u tom dijelu proizvodnje. Do besmisla smo razvili ideju kako se u Hrvatskoj gotovo ništa više ne isplati proizvoditi, zapostavljajući pri tome vlastitu pamet, razvoj i vlastiti proizvod. Perjanice hrvatske izvozne industrije ostale su bez perja, a nove nismo ni stvarali niti imamo ideju kako ih stvarati. Jednostavnije rečeno, Hrvatska ne zna kamo ide!

U posljednje vrijeme kao da smo se osvijestili, shvaćajući da se bez udjela industrije na razini 25 do 30 posto teško mogu postizati makroekonomski ciljevi, koji polaze od relativno visokih stopa ekonomskog rasta. No, da bismo održavali takve visoke stope, potrebni su snažniji društveni napori, prije svega konkretna, ne samo regulativna podrška razvojnim ciljevima i izvoznoj orijentiranosti cijelog gospodarstva, što zasad uvelike izostaje. Nova industrijalizacija ne može se provoditi sa starom tehnologijom, zaostalom opremom i preživjelim idejama.

Sve svodne analize ukazuju da samo visoka stopa rasta BDP-a može jamčiti bitnije pomake i nove trendove. Svaka stopa rasta ispod sedam posto, na žalost, znači daljnje povećanje raskoraka prema drugim tranzicijskim zemljama, u čemu već godinama gubimo zamah. I najnovije analize stanja u hrvatskom gospodarstvu pokazuju da poslovni sektor – ako uopće želi imati kredibilitet – mora odlučnije i dosljednije zastupati teze da samo konkurentnost, inovativnost, jačanje izvoza i jasan sustav vrijednosti na osnovi zajedničkih ciljeva mogu dovesti do promjena u trendu i ukupnome ponašanju. Najbolji, a zapravo jedini realni model razvitka jest ukupno osnažena izvozna orijentacija koja potiče stalan rast, novo proizvodno zapošljavanje i uravnoteženje trgovinske bilance. Na to nas pojačano prisiljava sve nepovoljnija slika ino-zaduženja.

Kada medijski kritičari žele naglasiti dramatičnost hrvatske ekonomske sadašnjosti, najčešće mašu podatkom o 320 tisuća nezaposlenih i neizrečenim očekivanjem da će se dimenzije te armije smanjiti. U tom se očekivanju krije krupna zabluda. Izlazak iz krize, kako rekosmo, pretpostavlja visoke stope rasta uz novu industrijalizaciju i novo zapošljavanje. Na žalost, upitno je koliko je među onih 320 tisuća nezaposlenih stručnjaka koji su potrebni modernoj industrijskoj proizvodnji. Znatan dio te armije ne samo što je nezaposlen nego je i suvišan.

Mogli bismo navoditi i druge podatke koji će ekonomskim kormilarima otežavati plovidbu do mirnijih poslovnih voda. Međutim, nevolje se ne daju ukloniti medijskim ili bilo kojim drugim pesimizmom. Ma koliko stanje bilo nepovoljno, Hrvatska nema izbora: moramo se prihvatiti nove proizvodnje, revitalizirati industriju, stvoriti manevarski prostor za visoke stope ekonomskog rasta, a time odgovoriti i na sve naglašenije zahtjeve stanovništva koje bi željelo osjetiti blagodati ukupne gospodarske i razvojne politike. To znači da stvari i prioritete u gospodarskoj filozofiji i politici treba postaviti naglavce.

Najvažniji je, u svakom slučaju, povratak cijeloga društva realnoj ekonomiji, bez virtualnog blagostanja zasnovanog na prevelikom zaduživanju stanovništva. Odgovor je u stvaranju realnih preduvjeta i poticaja (ne samo materijalnih ili financijskih) da se razvija poduzetnički duh, da se pri ulasku u novi posao razmišlja o širem tržištu, što uključuje odmah i razmišljanje o izvozu, i da se nastoji domaćom proizvodnjom, kvalitetom i prihvatljivom cijenom, supstituirati preveliki uvoz svega i svačega. Odgovor je, konačno, u rasterećenju privrede, smanjenju javne potrošnje, racionalnijoj javnoj upravi, boljim mehanizmima prikupljanja poreza, smanjivanju raznih doprinosa, prireza i drugih davanja koja guše proizvodnju i poduzetništvo.

Hrvatska bi ekonomska znanost (i praksa) morala hitno ponuditi odgovore na pet ključnih pitanja:

  • Kako ostvarivati gospodarski rast veći od 5 posto;
  • Kako ostvarivati stopu rasta zaposlenosti od 2-3 posto na godinu;
  • Kako osigurati rast izvoza barem po dvostruko većim stopama od rasta gospodarstva;
  • Kako u tim uvjetima osigurati ekonomsku i financijsku stabilnost, i
  • Kako ubrzano usvajati europske standarde ponašanja u poslovanju.

    • U svakom slučaju, preostaje nam cijeli splet iznimno velikih izazova. Naša "misija" bi trebala biti da pokušamo predlagati rješenja i otvarati prostor za novu paradigmu gospodarskih kretanja u Hrvatskoj.

    Osnovali smo Zagrebačku inicijativu sa ciljem da pokrenemo upravo takve rasprave. U traženju puteva za brži i ravnomjerniji razvitak Hrvatske, publikacija "Perspektive" nudit će i neke odgovore na te izazove.